Ozdravljenje djevojčice od leukemije, povratak bolesti i smrt

Odmah na početku želim reći kako je ovo istinito svjedočanstvo iz moje službe koje se dogodilo prije izvjesnog vremena. Napisao sam ga radi opomene da se ne igramo sa zlim silama te da se zauvijek i u potpunosti predamo Bogu. Jednog jutra prijatelj me nazvao i zamolio da se idem pomoliti za jednu djevojčicu koja leži u bolnici u zadnjem stadiju leukemije, za koju su doktori rekli da ima još malo života. Ona je kćer njegovih susjeda koja je imala četiri godine.

Došao sam u bolnicu i pred odjelom su me dočekali roditelji djevojčice i moj prijatelj. Upoznao sam se sa roditeljima te su mi uplakani ukratko rekli sve o njenom zdrastvenom stanju. Na kraju su me upitali: “Je li moguće da ju Bog ozdravi?“ Odgovorio sam kako je sve moguće onima koji vjeruju. Ušli smo na odjel koji je bio pun staklenih boksova u kojima su djeca ležala. Sva su djeca bila bez kose i izgledali su jako loše. Ušli smo i u boks od male Martine koja je nepomično ležala u svome krevetu. Bila je zaista u jako lošem stanju. Ipak je to bio zadnji stadij bolesti. Sjeo sam do nje na krevet i pogladio ju po glavi. Malo sam se pribrao jer mi je duševno bilo jako teško gledati svu tu djecu u stanju u kojem su se nalazili. Stavio sam ruku na njenu glavu i odmah osjetio pomazanje i prisutnost Duha Svetoga. Odlučnim sam glasom zapovijedio nečistom duhu leukemije i duhu smrti da napuste djevojčicu u Isusovo Ime. Sila oslobođenja i ozdravljenja je potekla kroz moje ruke na Martinu koja se počela tresti i duboko disati. Izgovorio sam i oslobodio zdravlje u njeno tijelo, zdravlje koje je Isus ostvario na križu prije dvije tisuće godina. Osjetio se dubok mir u cijelom boksu i to mi je bila potvrda da je sve u redu i da je Martina ozdravila.

Nakon tjedan dana isti me je prijatelj nazvao i potvrdio mi da je Martina  zdrava te da je puštena iz bolnice. Krv joj je bila potpuno čista i sami doktori su rekli da je to Božji prst.

Roditelji su svoje živote predali Spasitelju Isusu Kristu te su sa Martinom i njenim starijim bratom počeli redovito dolaziti u crkvu. Bilo ih je predivno vidjeti kako zajedno dolaze i radosono slave Boga. Tada su odjednom prestali dolaziti u crkvu. Nazivao sam ih da vidim je li sve u redu na što bi oni rekli da je, ali da imaju puno obaveza no da su i dalje sa Bogom. Nakon nekog vremena sam osjetio da ih trebam pustiti jer ni sam Bog ne želi nikoga navlačiti ili tjerati. Na kraju više uopće nisu dolazili i više se nismo čuli.

Nakon otprilike šest mjeseci ponovno me je nazvao prijatelj da mi kaže kako je Martina završila u bolnici jer je dobila povrat bolesti i to jako akutno. I onda opet isto pitanje  - da li bi se išao pomoliti za nju. I ovaj put sam rekao da ću otići no u srcu (duhu) sam osjećao kako je nešto vrlo negativno. Otišao sam u bolnicu i ponovno se susreo sa njezinim roditeljima koji su opet plakali i preklinjali me da se ponovno pomolim za Martinino ozdravljenje. Otišli smo na isti odjel ali sada u nekakav poseban dio gdje nije više bila sa drugom djecom već je bila izolirana i sama je ležala u jednoj prostoriji. Prostorija je izgledala kao mjesto za mrtvace. Martina uopće nije ležala na krevetu kao zadnji put već kao na nekom ležaju za pregled. Odmah kada smo ušli u prostoriju i kada sam ju ugledao, vidio sam i jedno duhovno biće iznad nje. Bilo je svijetle boje ali se osjećalo prisustvo zla. Pitao roditelje jesu li se oni ili neko od njihovih bližnjih bavili nekakvom magijom, spiritizmom ili  imaju li možda neku spoznaju da ih je netko prokleo jer se jako osjećala zla sila. Oni su bez ikakvog razmišljanja rekli da nema ništa takvog u njihovom domu. Opet sam im postavio isto pitanje jer sam bio duboko siguran da ima nešto jako loše u njihovom domu. Oni su opet isto odgovorili i samo tražili da se što prije pomolim za njihovo dijete.

Kada sam prišao tom ležaju onaj duh kojeg sam vidio je nestao ali sam ga i dalje osjećao. Stavio sam ruku na Martinu i osjetio sam da neće biti ozdravljena kao prošli puta te da će umrijeti. Progunđao sam nešto kao neku molitvu i rekao roditeljima da trebaju još dobro razmisliti o onome što sam im rekao i da bi trebali opet krenuti u crkvu. Nakon toga se nisam više nikada čuo s njima. Prošlo je nekoliko mjeseci i prijatelj mi je javio da je Martina preminula te da je bio na sprovodu na kojem mu je Martinina mama rekla nešto što ga je šokiralo.

Dok su stajali nad njezinim lijesom koji je bio već u grobnoj rupi Martinina se mama okrenula prema njemu i počela mu onako plačljivo ali i hladno govoriti o onome što se dogodilo.

Jedne noći kada je mala Martina imala svega nekoliko mjeseci  njezina se mama probudila usred noći. Pogledala je automatski prema njezinom krevetiću i vidjela je nekakvo biće (duha) kako stoji odmah pored nje. Duh ju je pitao koje dijete mu želi predati, sina koji je tada imao četri godine ili Martinu koja je imala nekoliko mjeseci. Odgovorila je kako mu predaje Martinu. Ujutro kada se probudila mislila je da je to sve samo sanjala. Prošle su četri godine i opet se jedne noći probudila i pored Martininog kreveta vidjela istog duha koji ju je pitao isto pitanje: “Koje ćeš mi dijete predati?“ Martinina mama je ponovno rekla kako mu predaje Martinu. Ujutro se probudila i opet pomislila da je sve to samo ružan san. Međutim nakon kratkog vremena Martini nije bilo dobro pa su je odveli kod liječnika koji ju je pregledao i poslao kod specijaliste gdje joj je dijagnosticirana  leukemija.

Kada mu je ispričala tu priču nad grobom njene Martine on ju je sa velikim čuđenjem zapitao: “Zašto to nisi rekla pastoru Željku kada te je više  puta pitao jeste li imali nekakav doticaj sa silama tame?“ Samo je kratko odgovorila kako ne zna zašto. Bio sam šokiran. Pitao sam Boga kako je moguće da se takvo nešto dogodi? Bog mi je pokazao da se to zlo tako jako oslobodilo u njihovoj obitelji da ih je skroz mentalno paraliziralo. Oni su sve znali ali nisu mogli ništa reći. Predali su se Bogu ali mu nisu predali sve u svojim životima te su na taj način dozvolili da se to zlo vrati i ukrade njihovo spasenje ali i zdravlje i život njihovog djeteta. Zlo ih je odvojio od crkve gdje su se duhovno hranili i napredovali. Nisu nažalost bili postojani kao i mnogi drugi te su dozvolili da ih prezeposlenost ovoga svijeta odvoji od Onoga koji je najvažniji, a to je sam Bog. Želim napomenuti da Martinini roditelji nisu bili loše osobe. Ne, naprotiv bili su jako dobri i uvijek mi je bilo ugodno biti u njihovom društvu.

Na kraju bih rekao kao jedan poučak cijele ove priče -  predajte svoje živote jedinom Spasitelju Isusu Kristu, ali Mu predajte također i sve što jeste i sve što imate. Neka On bude i vaš Gospodin i Kralj a ne samo Spasitelj. Budite radikalni u svom hodu sa Njim. Nikada nemojte imati nikakve isprike  za svoju pobožnost prema Njemu. Molitva, čitanje Biblije i odlazak u Biblijsku crkvu mora postati nešto normalno za vas. Bog vas neće nikada tjerati no vi sami trebate imati volju za to. Bog vam daje svoje spasenje, ozdravljenje, oslobođenje, ljubav, mir, radost... uzvratite Mu vašom pažnjom i ljubavlju. Ljubite ga cijelim svojim srcem i Njegova zaštita, vodstvo i blagoslovi neće nikada prestati u vašim životima.