Povijest crkve

Kad me netko pita kakva smo crkva, obično kratko odgovorim: »Kršćanska!»

Na žalost, takav odgovor baš ne zadovoljava ljude, jer ne znaju što znači da je neka crkva kršćanska crkva. Ljudi nas odmah žele smjestiti u neku denominacijsku grupaciju, kao što su rimokatolici, pravoslavci, protestanti ili nešto drugo. Malotko u našoj zemlji čita i razumije što piše u Bibliji, a Biblija je temelj kršćanstva. Amen! Ni na jednom mjestu u Bibliji ne spominje se neka denominacija. Isus nije pripadao nijednoj denominaciji niti je uspostavio neku. On je donio Kraljevstvo Oca nebeskoga na zemlju. Na dan Duhova (50 dana nakon Isusovog uskrsnuća) nije uspostavljena neka denominacija, već je tada rođena Crkva - Crkva Isusa Krista. Nakon toga dana po cijelome svijetu se propovijedalo Evanđelje Isusa Krista ili Radosna vijest te su svuda osnivane crkve. U svakom gradu je postojala samo jedna crkva i njezine vjernike su prozvali kršćanima, jer su nasljedovali Isusa Krista (Djela apostolska 11:26). Znači, ako povežemo ove dvije stvari:

KRŠĆANI + CRKVA  dobijemo KRŠĆANSKU CRKVU

Ispričat ću vam kako je nastala «Kršćanska proročka crkva» te vjerujem da ću vam tako moći objasniti što znači da je neka crkva kršćanska, a isto tako i proročka. Odmah na početku želim reći da je Crkva začeta u Božjem srcu. U Njegovom je srcu bila želja da podigne Crkvu koja će se temeljiti na jedinom ispravnom temelju, a to je Biblija. Znam da sve crkve govore da se temelje na Bibliji, no stvarnost je, na žalost, drugačija. Ja bih prije rekao da se većina crkava koristi Biblijom, a ne da se na Njoj temelje. Kad bi se temeljili na Bibliji, onda bi je stavili ispred raznih denominacijskih i crkvenih statuta i vjerovanja koja su zapisali njihovi utemeljitelji. 

Isto tako, nije dovoljno samo poučavati iz Biblije, već je jako važno voditi crkvu i živjeti po Bibliji.    Nikada prije nisam mislio da bi Bog mogao nešto takvo učiniti kroz mene, ali sama Biblija kaže da su «ČUDNI PUTEVI GOSPODNJI!». Gospodin je izabrao moju suprugu i mene te nam stavio na srce da započnemo i utemeljimo crkvu. Znao sam da mi je Bog dao tu viziju, ali kako bih bio potpuno siguran u to, molio sam Ga da mi je potvrdi. Bog je to i učinio.Kada me ljudi pitaju (a to čine mnogi) kako znam da mi je Bog rekao da započnem crkvu, ja im kratko odgovorim: «Po rodovima službe!».                                                                                                       

Počeli smo moliti za naš grad, za izgubljene duše i tražiti da nam ih Gospodin da.

«ZATRAŽI SAMO, I DAT ĆU TI PUKE U BAŠTINU, I U POSJED KRAJEVE ZEMALJSKE.»

(Psalam 1:8)

 Ubrzo nam je Gospodin dao prvu dušu. Dok sam radio na jednoj zagrebačkoj tržnici, svjedočio sam jednom mladiću o Isusu Kristu. On je u to vrijeme imao problema s alkoholom, kriminalom, tučnjavama… Bog je na čudesan način zahvatio njegov život i iz temelja ga promijenio. Svi njegovi poroci postali su prošlost. On je bio naš prvi spašenik tj. član crkve.  

Nakon tog događaja, dok sam radio u tvornici sladoleda «Ledo», Gospodin je otvorio vrata da posvjedočim jednom drugom mladiću. Taj je mladić imao psihičkih problema, a bavio se i istočnjačkim religijama te vračarstvom. Hvala dragom Gospodu što je i njegov život potpuno promijenio. Ozdravio ga je od te neizlječive psihičke bolesti te mu prosvijetlio um tako da se obratio i odbacio te sotonske okove i navike.  

Potom nas je Gospodin spojio s jednom obitelji koja je bila potpuno uništena. Moram iskreno priznati da sam ponekad sumnjao da će se ta obitelj ikada izvući iz svih tih prokletstava u kojima su tako duboko bili. Muškarac je, uglavnom, bio bez stalnog zaposlenja, a kada bi i radio, novac bi potrošio na kocku kojom je bio zaluđen. Žena je bila, također, nezaposlena. Imali su veliki dug koji se iz dana u dan povećavao. Ta žena je imala tumor na maternici i liječnici specijalisti su joj rekli da je to iznimno opasno i da više nikada neće moći ostati trudna. Imali su dvoje djece i njihova kćer je imala ozbiljne psihičke probleme. Mislim da sam iznio većinu njihovih problema. Gospodin se predivno proslavio i u njihovim životima. Muškarac je našao posao u jednom dućanu u kojem je ubrzo postao i poslovođa. Nedugo zatim postao je i šef maloprodaje u lancu dućana te poznate zagrebačke tvrtke. Dugovi su ubrzo bili vraćeni. Žena je također primila svoje čudo od Boga. Nakon molitve za ozdravljenje njezin tumor je nestao te je, nakon tog predivnog ozdravljenja, rodila još dvoje djece. Njihova kćer je, također, iscijeljena od psihičke bolesti te je nastavila živjeti u radosti i zdravlju poput svojih vršnjaka. Haleluja!

Gospodin je tako, malo po malo, dovodio sve više ljudi. Nakon godinu dana neobaveznog skupljanja u našoj kući grupa je postala prevelika da tako dalje nastavimo. Unajmili smo dvoranu za glavne nedjeljne sastanke (bogoslužja). U međuvremenu smo se i registrirali te ozakonili naše djelovanje. Na početku smo se zvali Kršćanska crkva «IHTHUS» (Isus Krist Božji Sin Spasitelj), ali smo, zbog novog zakona koji je stupio na snagu, morali promijeniti naziv crkve u sadašnji «Kršćanska proročka crkva».   

                                  

Propovijedanje i proročka ulična služba

Početkom 1998. Gospodin je započeo u našim srcima "proročku" službu. Jasno nam je pokazao da se trebamo odreći 'crkvenjaštva' i grijanja stolaca. Progovorio nam je iz knjige proroka (Izaije 43:19):  

" EVO, ČINIM NEŠTO NOVO; VEĆ NASTAJE. ZAR NE OPAŽATE?

NE SPOMINJITE SE ONOG ŠTO SE ZBILO, NITI MISLITE NA ONO ŠTO JE PROŠLO."

Gospod je od nas tražio da učinimo temeljite promjene u našoj crkvi. Svaki put kada sam odlazio na bogoslužje, osjećao sam težinu i mučninu. Osjećao sam u svome duhu da nešto nije u redu, ali u to vrijeme nisam još shvaćao što. Crkva je silovito išla naprijed. Nakon  godinu dana na naše sastanke je dolazilo preko stotinu osoba. Na svakoj službi su ljudi bili spašeni, iscijeljeni i oslobođeni. Gospod je činio silovite stvari. Slijepi su progledali, gluhi su pročuli, ruke i noge su narasle. Ljudi su primali trenutna ozdravljenja, pa čak i od bolesti kao što su leukemija, tumor, rak, shizofrenija, razne psihoze. Gospod je silnim znacima i čudesima potvrđivao Riječ koju smo propovijedali. Često su nas posjećivali novinari raznih dnevnih novina. 

Gospod nam je providio predivnu prostoriju u središtu grada, koja je bila potpuno obnovljena. Sastojala se je od dvije prostorije koje su bile odvojene "harmonika" vratima. Prva je mogla primiti oko osamdeset posjetilaca, a druga oko sto i trideset. Obje prostorije su imale klima uređaj i centralno grijanje. U kutu je stajao predivan crni klavir, kojeg smo mogli koristiti. Na samom ulazu, nalazio se šank na kojem je radila jedna draga gospođa. Sve je izgledalo odlično, no ipak sam sve više i više osjećao da nešto nije u redu. Konačno sam to podijelio sa svojom zajednicom i rekao im da osjećam da Gospod ima nešto novo za nas. Počeli smo intenzivno moliti i postiti. Nakon određenog  vremena dobili smo proročku Riječ koja nam je jasno govorila da trebamo prekinuti s tradicionalnim vođenjem crkve. Gospod nam je pokazao da prekinemo sa svime što smo do tada radili. Naše službe su postale službe molitve, slavljenja i obožavanja te traženja Njegovoga Svetoga Lica. Tada nam je Bog počeo davati konkretna uputstva što da dalje radimo. Gospod je želio da počnemo s uličnim propovijedanjem te da klasična bogoslužja u prostoriji stavimo u drugi plan. Govorio nam je još mnogo toga, ali tada to nismo mogli ni razumjeti niti prihvatiti.  

Tad nas je na čudesan način povezao s apostolom Philom D. koji je imao crkvu (službu) u Engleskoj. Kroz njega nam je potvrdio proročanstva koja smo do tada primali. On je, također, imao klasičnu crkvu u Leedsu. Crkva je bila silovita i brojala je oko tri stotine ljudi. Oni su također imali predivnu dvoranu u centru grada. Na njihovim službama je Gospod kontinuirano spašavao duše, liječio bolesne i oslobađao zarobljene. Imali su kršćansku knjižaru i biblijsku školu. I kada je sve bilo onako kako se samo može poželjeti, Gospod im je progovorio da sve to ostave te da započnu proročki propovijedati na ulicama Leedsa i cijele Engleske. Od oko tri stotine članova u crkvi je ostalo njih tridesetak. Većina nije mogla prihvatiti takve radikalne promjene te su otišli u neke od mnogih 'normalnih', tradicionalnih crkava.Potpuno isto počelo se dešavati i kod nas u Zagrebu. Od stotinjak osoba ostalo je samo desetak, koji su bili spremni na radikalizam, posvećenje i na sramotu javnog uličnog propovijedanja. Srce me je boljelo dok sam gledao kako ljudi svakodnevno odlaze u druge crkve. Poslije tolikog truda, požrtvovnosti i brige za sve te ljude, oni su jednostavno otišli (većina njih i bez pozdrava). To su bili neki od najtežih trenutaka moje službe. Ubrzo smo odjavili dvoranu koju smo imali u najmu i preselili se u prostoriju u kojoj smo imali sjedište i ured crkve. Nije više bilo raskošnih prostorija niti crnog klavira. Iz središta grada preselili smo se u predgrađe. Novi ljudi su prestali dolaziti baš kao i novinari, koju su nas prije budno pratili. Osjećao sam se izigranim i ostavljenim od Boga. A On mi je stalno ponavljao:

" ZABORAVI SVE IZ PROŠLOSTI... ZABORAVI... ZABORAVI!

GLEDAJ KAKO ČINIM NOVE STVARI... GLEDAJ... GLEDAJ!"

Hvala Gospodu da je poslao apostola Phila kroz kojega me je ohrabrio, poučio i ispunio jednim novim, posebnim pomazanjem. To je bilo proročko pomazanje. Njegove propovijedi i svjedočanstva potpuno su nas promijenili i oslobodili za novu službu koju je Svevišnji imao za nas. Nakon  Philove posjete prošlo je nekoliko mjeseci pripreme za uzvišenu službu. Gospod nam je pokazao kako smo bili duhovno nečisti. Pokazao nam je svaki grijeh i kompromis koji je bio u našim životima. Uvidjeli smo s kakvim krivim motivima smo započeli i gradili crkvu. Trebali smo se očistiti od nas samih, kao i od ovog svijeta. Gospod je tražio da Mu predamo sve što smo još držali za sebe. Sve je to bilo bolno i zahtijevalo je veliku žrtvu, no isplatilo se. Gospod je od nas učinio posude za dragocjenu upotrebu. Učinio je od nas posude za Njegovo najveće blago - Duha Svetoga. Haleluja!!!

U nedjelju 12.09.1998. počeli smo s javnim propovijedanjem na Trgu bana Jelačića (kod kipa). Gospod je bio s nama i potvrdio je Riječ koju smo propovijedali. Deset ljudi  izašlo je naprijed na spasenje i nekoliko ih je trenutno primilo ozdravljenje. Od tog dana redovno smo propovijedali svake nedjelje, zatim subotom i nedjeljom, a znalo se desiti da smo i po nekoliko mjeseci čak svakodnevno propovijedali.

                                                        

                                                      sestra Lidija na Trgu bana Jelačića                                                                                                                                                                       

Svaka osoba iz naše crkve osposobljena je da propovijeda proročku Riječ te da moli za svaku potrebu (ozdravljenje i oslobođenje). Kada nam je Gospod progovorio da trebamo propovijedati, svi su ostali zaprepašteni. Neki su samo odmahivali rukom i govorili: "Nije to za mene. Bog za mene ima neku drugu službu." Ali, nakon temeljne'obrade' Duha Svetoga, svi su s velikim oduševljenjem i neustrašivošću počeli propovijedati. Proročki tim tio je sastavljen od običnih vjernika. Nitko od nas nije imao nikakvu biblijsku i teološku školu. Umirovljenici, radnici i domaćice -  to je proročki tim. Haleluja! No, svatko od njih ispunjen je Silom Duha Svetoga. Oni su neustrašivo propovijedali i njihovo propovijedanje mijenjalo je srca ljudi koji su ih slušali. Autoritet koji je nad njima tjerao je svakog demona i zlog duha. Haleluja!!!

U prvo vrijeme je bilo sve u redu. Ponekad bi nam samo netko dobacio neku psovku i to je bilo najgore što nam se dešavalo. No, ubrzo su počeli problemi i to najprije s policijom (iako smo uvijek  prijavljivali propovijedanje). Prolaznici su nas počeli pljuvati, proklinjati, a nekolicina nas je primila i pokoji udarac. Katolička crkva je počela javno na misama govoriti protiv nas. Nadbiskup Josip Bozanić javno je govorio o nama na misi koja je bila održana povodom "svih svetih" u Zagrebačkoj katedrali. No, ni to nije bilo najgore. Neke od protestantskih crkava počele su o nama govoriti sve najgore. Žalosno je da, umjesto da budu uz nas, oni su se okrenuli protiv nas i protiv onoga što je Duh Sveti činio kroz nas. Na žalost, to nije ništa novo. I apostola Pavla su proganjala lažna braća (2. Korinćanima 11:26). Odjednom smo dospjeli na crnu listu, a činili smo samo volju Božju.Počele su i prijetnje telefonom. Anonimni pozivatelji su mi prijetili da će mi pobiti cijelu obitelj ako ne prestanemo propovijedati. Primio sam i pisma sa smrtnim prijetnjama. Mnogo puta se znalo dogoditi da na nas, dok propovijedamo, nasrne raspaljeno mnoštvo. Ali hvala Gospodu da se u tom trenutku tamo uvijek našla naša draga policija, koja nas je zaštitila. Neke od napadača su trebali i privesti pa čak i prekršajno goniti.

A onda se i to promijenilo. Na jednom propovijedanju 31.05. na rimokatoličkoj procesiji povodom dana «gospe od kamenitih vrata», kada se njezina slika nosila od katedrale pa do Kamenitih vrata, Gospod nas je potaknuo da javno propovijedamo protiv tog čina idolopoklonstva. Rasporedili smo se duž povorke i tada smo jedan po jedan počeli govoriti što Bog i Biblija kažu u vezi toga što čine.

Sotonska odmazda je bila strašna. Počeli su nas tući pred svim okupljenima (kardinalom, biskupima, svećenicima, gradonačelnikom i drugim političarima, pred policijom i velikim okupljenim mnoštvom). Prvo sam vidio kaku su počeli tući moju suprugu i druge sestre, a tada su i na mene skočile tri osobe i počele me tući. Jednoga brata su i priveli, a ja sam završio u zatvoru. Jadni ljudi. Uopće nisu bili svjesni da su bili vođeni zlim duhovima, koji su ih nahuškali na nas. Neka ima Gospod oprosti. Nakon toga slijedio je još jedan sotonin napad. Jednoga dana kada sam išao u policijsku postaju da redovno prijavim naše propovijedanje, dočekala me potpuno nova situacija. Referentica, koja je uvijek bez ikakvog problema primala naše prijave, oštrim, otresitim glasom mi je rekla da više neće primati naše prijave. Na moj upit zašto, odgovorila je da je dobila zapovijed od svojih nadređenih da mi više ne uzima prijavu, jer više nikada nećemo moći propovijedati. "Gospodine", započela je ona zajedljivo, "vi uopće ne znate što se sve dešava dok vi propovijedate na trgu. Prvo svima smetate, jer zauzimate prostor. Drugo, vi vrijeđate našu katoličku crkvu i govorite protiv naše drage gospe i svetaca. Isto tako, govorite i protiv našeg svetoga oca (pape). To jako smeta naš narod, zato oni i nasrću na vas i sve to stvara pravu pomutnju. Treće, od trenutka kada počnete propovijedati pa nekoliko sati nakon toga stalno nam stižu telefonski pozivi građana koji se žale na ono što govorite protiv naše majke crkve. Mi vam više nećemo dopustiti da propovijedate i tako će se sva ta pomutnja stišati te više neće biti problema u središtu našega grada." 

Tada sam joj u ruke gurnio odbijenu prijavu te rekao: "Gospođo, Vi morate primiti moju prijavu, a što ćete s njom naknadno napraviti, to je Vaša stvar." Ošinula me pogledom i rekla: "Pa zar morate svake subote i nedjelje propovijedati? Uzmite si samo jedan dan u tjednu pa nećete više imati problema." Ja sam to, naravno, odbio. Tada je nastavila: "Pa dobro, ako hoćete baš oba dana propovijedati, idite na neko drugo mjesto, kao što je npr. Trg republike Austrije ili Maksimirska šuma." (Tamo naravno nema žive duše osim nekolicine koji vode svoje pse na vršenje bioloških potreba). Odgovorio sam joj: "Mi ćemo propovijedati oba dana i to u središtu grada." To ju je još više razljutilo pa je dalje nastavila povišenijim tonom: "Pa dobro, ako baš želite na Trgu govoriti. Ali vas molimo da ne propovijedate to što ste do sada propovijedali. Propovijedajte nešto drugo." "Gospođo", uzvratio sam, " mi ćemo propovijedati oba dana i to na Trgu, i govorit ćemo samo ono što smo i do sada govorili, jer nam je Bog rekao da tako činimo!" Kod sebe sam imao Hrvatski ustav, a također i zakonik (naravno i Bibliju) te sam joj počeo čitati naša zakonom zajamčena prava. Ona je sva zapjenjena počela vikati na mene da izađem van i da će me nazvati za nekoliko dana te će me ponovno pozvati na razgovor. Nakon dva dana nazvala me telefonom i pozvala da dođem u policijsku postaju. Kada sam došao k njoj situacija je bila potpuno drugačija. Vjerujem da je to rezultat Božje intervencije, jer smo kao crkva odmah počeli postiti i moliti za taj slučaj i Gospod nam je progovorio da ne brinemo, već da se u potpunosti pouzdamo u Njega te da će On sve riješiti (Psalam 37:5). Tako je i bilo. Kada sam došao kod referentice, dočekala me s osmijehom na licu. Ljubaznim glasom mi je rekla: "Gospodine Židov, imam  dobre vijesti za vas. Više nikada nećete trebati dolaziti prijavljivati vaše vjerske skupove, jer su moji nadređeni donijeli zakon (nepisani) da i vi, kao i svi drugi vjernici, možete propovijedati na bilo kojem mjestu u bilo koje vrijeme bez ikakve dozvole i prijave." Tada sam je upitao: "Molim vas, gospođo, recite mi, kako to da su se stvari odjednom tako drastično promijenile?"  "Pa znate gospodine Židov", nastavila je ona "mi smo ipak demokratska zemlja i takvi koraci su normalni." Haleluja!!

Zar to nije predivno? Tko ima Boga kao što je naš?

Bog ne samo da je uslišao našu molitvu, On je učinio i više od toga. Učinio je da se zbog Njegove Crkve promijeni zakon u korist Crkve, nepisani zakon koji je postao jači od pisanog, kojega je donio Hrvatski sabor. Haleluja!!! 

Otada više nismo imali problema s policijom. Jedno smo ipak izgubili, a to je njihova stalna prisutnost i zaštita dok propovijedamo, koja nam je mnogo puta bila potrebna.

Nakon izvjesnog vremena, proširili smo naše propovijedanje i na ostale dane u tjednu. Ali ne više na Trgu, već ispred Importane centra (kod željezničkog kolodvora). Tamo su naše sestre propovijedale prema vlastitom dogovoru. To mjesto je jako dobro zato što tamo prolazi mnogo ljudi. Mnogi od njih zastanu te poslušaju propovjednike. Neki od njih traže savjet ili odgovor na svoja pitanja. Drugi opet traže da se pomolimo za njih.                                               

pastor Željko ispred Importane centra

Gospod nam je pokazao još jedno mjesto za propovijedanje. A to je ispred Zagrebačke katedrale. Haleluja!!! Tamo nismo propovijedali kontinuirano, već samo kada bismo za to osjetili posebno vodstvo Duha Svetog. Na tom mjestu smo imali pravo Biblijsko "krštenje ognjem". Jednom prilikom kada smo imali gosta iz Engleske (pastora Boba Marshalla), Duh nas je potaknuo da za staru godinu (2000.), odemo propovijedati pred katedralu. Brat Ivan L. je započeo s propovijedanjem u vrijeme kada je završila prva jutarnja misa (u 9.45) te se popeo na povišeni kamen koji je gledao na ulaz u katedralu.   

                                           

pastor Bob ispred katedrale

Nakon njega sam ja nastavio govoriti. Usred moje propovijedi, zvona su počela glasno zvoniti . Ona su bila toliko glasna da nije bilo smisla nastaviti s propovijedi. Ali to pastoru Bobu nije nimalo smetalo. Njegov glas je nadjačao crkvena zvona. Kad su zvona utihnula, on je i dalje gromko propovijedao. U tom je trenutku iz katedrale počela izlaziti velika bujica ljudi, koji su zastali da čuju o čemu jedan Englez govori. Pastor Bob je radikalno propovijedao protiv idolopoklonstva koje je u rimokatoličkoj religiji. Slušateljima se to, naravno, nije nimalo dopalo tako da su ga počeli gurati, pljuvati i proklinjati. Tada smo se i mi ostali iz tima umiješali raspravljajući s prisutnima. U tom je trenutku  rulja podivljala i počela se obrušavati na nas, vrijeđala nas, pljuvala pa i udarala. Tada su nas izgurali na cestu, a pri tome su pastora Boba gurnuli pred autobus koji se baš u tom trenutku kretao pored nas. Vidio sam kako su ga odgurnuli i kako on pada pod sam autobus. Zatvorio sam svoje oči da ne vidim ono najgore. Ali kad sam ponovno otvorio svoje oči, pastor Bob je već ponovno mahao svojom Biblijom, poručujući okupljenima da ih Bog voli i da im želi dati oproštenje grijeha ako se pokaju. Haleluja!!                                                                                                                                                 

Sve se završilo tako što je došla policija, smirila okupljeno mnoštvo, koje se nakon toga razišlo.                                                                                                                                                               Ovo propovijedanje je bilo osobito značajno, ne samo zato što su ljudi mogli čuti Riječ koja je bila upućena od samoga Boga, već i zbog toga što su svi oni koji traže Boga mogli vidjeti koje licemjerje vlada u rimokatoličkoj religiji. Ljudi, koji su do tada s njima sjedili u crkvi i "slavili" Boga, bili su spremni ubiti čovjeka koji javno propovijeda Evanđelje.

Ubrzo smo naša proročka propovijedanja proširili gotovo na cijelu Hrvatsku. Grad za gradom, mjesto za mjestom, selo za selom, slušali su Riječ koju im je upućivao Nebeski Otac. Propovijedali smo u više od 40 gradova i mjesta. Gospodin nas je vodio na neka mjesta na kojima se nikada nije propovijedalo Evanđelje. Stanovnici tih brdovitih sela su nam rekli kako na to tlo nikada nije stupila noga bilo kakvoga vjerskoga službenika (pravoslavnoga, rimokatoličkoga ili protestantskoga).

                                            

Svojim propovijedanjem smo utjecali na nespašene duše, ali i na vjerne. Ohrabreni našim uličnim propovijedanjem, neki su pojedinci, ali i zajednice, počeli propovijedati na ulicama svojih gradova. Neki su od njih, također, imali probleme s vlastima, na primjer pastor Marijan Vidić iz Požege. On i njegovi suradnici, više su puta bili zapisivani, prekršajno gonjeni pa čak i uhićivani.

                                      

                                                                  pastor Marijan V. 

               

                                                      nasilno i nedemokratsko privođenje

Mnogi su ljudi po prvi puta u svome životu čuli živu Božju Riječ. Neki su se i odazvali na Božji poziv, a za većinu to je bila samo priprema za Riječ, koju će im netko nakon nas propovijedati, nakon čega će svoje živote predati jedinome Spasitelju, Gospodinu Isusu Kristu. Amen!

Svrha proročkog propovijedanja na ulicama

Da se hrvatskom narodu otvore duhovne oči: «ON (DUH SVETI) ĆE, KADA DOĐE, DOKAZATI SVIJETU ZABLUDU S OBZIROM NA GRIJEH, NA PRAVEDNOST I NA SUD.»  (Ivan 16:8)  Naš narod je duhovno slijep i ne razlikuje religiju od kršćanstva, pravednost Božju od dobrih religioznih djela, štovanje Boga od idolopoklonstva....

Rezultat proročkog propovijedanja

Došlo je do duhovnog buđenja. Narod je postao zasićen religioznim mrtvilom. Biblija se počela čitati više nego ikada do sada. Molitva raznim posrednicima (gospa, sveci) zamijenjena je sve više molitvom direktno Bogu. Ljudi su počeli raspoznavati razliku između mrtvih religioznih vođa i Bogom pomazanih službenika koji djeluju u pomazanju Duha Svetoga. Nakon šest godina proročke službe na ulicama, Gospod nas je ponovno vratio da djelujemo kao «klasična crkva», to jest da imamo uobičajena bogoslužja u prostoriji.

Crkva u zatvoru

Kroz naš rad s problematičnim osobama (kriminalci, ovisnici...) Bog nam je otvorio vrata da započnemo s crkvom u zagrebačkom zatvoru «Remetinec». Vjerujemo da je to i plod mog boravka u tom istom zatvoru, gdje sam završio zbog uličnog propovijedanja. Moj boravak tamo bio je sjeme koje je bilo posijano u toj ustanovi da bi plod došao nakon otprilike godinu dana. Tada sam dva puta mjesečno imao bogoslužja na kojima sam s okorjelim kriminalcima i ovisnicima slavio Spasitelja kroz pjesmu, molitvu i propovijedi.

Nekoliko najgorih zatvorenika koji su bili u tom zatvoru počeli su dolaziti na bogoslužja. Njihovi su životi bili radikalno promijenjeni do te mjere da je jedan od njih, koji je bio najgori, počeo pisati pjesme o Isusu Kristu. Haleluja!

Dječji klub

Dječji klub smo započeli kao ostvarenje vizije jednog bračnog para koji je iz Engleska došao u Hrvatsku. Zamišljeno je da se održavaju na neutralnim mjestima kao što su npr. mjesne zajednice ili domovi kulture. Program se sastoji od mnoštva igara i natjecanja u kojima sudjeluju samo djeca. Isto tako, u drugom dijelu programa kaže se nekoliko kratkih biblijskih poruka te se moli.

Klub je za manju djecu od 5-12 godina i nije zamišljen kao nekakva klasična evangelizacija, na kojoj se osobama govori samo o Isusu i spasenju. Ovo je nešto potpuno drugačije. Ovdje se djeca zabavljaju, zbližavaju, ali isto tako ih poučavamo raznim društvenim i kršćanskim vrijednostima.

Klubovi izvrsno djeluju. Na svakom sastanku je između 30 i 70 djece, plus njihovi roditelji. Mnogo djece dolazi redovno na sastanke i zanimljivo je vidjeti koliko su toga zapamtili. Dječji klub je način sijanja Božjeg sjemena u te mlade duše, tako da vjerujemo da ćemo žeti gdje i posijemo. Amen.

Kao što smo prije napomenuli, sada proročka crkva djeluje kao «klasična crkva» te svoja bogoslužja ima u, za sada, unajmljenoj dvorani u kojoj se okupljamo nedjeljom u 10 sati. Tijekom tjedna crkva se skuplja po kućama, gdje utorkom imamo učeništvo (Mt.28:19,20) na koje dolaze oni vjernici koji su odlučili da postanu učenici Isusa Krista. Tamo se poučavaju i obučavaju za djelo službe.

Isto tako, četvrtkom imamo prvo «zastupničku molitvu» na koju dolaze samo oni koji su prepoznali da imaju tu službu. Na toj molitvi obrađujemo u duhu stvari koje nam Duh Sveti pokaže. Većinom su to molitve za probuđenje Crkve u Zagrebu, Hrvatskoj i na Balkanu, zatim da Duh pohodi naš nespašeni narod kako bi veliko mnoštvo bilo spašeno. Također, molimo za našu političku vlast kao i za sva naša lokalna crkvena zbivanja. Nakon te molitve imamo crkvenu molitvu na koju dolaze svi vjernici. Na tom sastanku imamo učenje o molitvi, slavljenje te molitvu za tekuće crkvene potrebe.

Kao što je rečeno, u našoj crkvi imamo naglašeno učeništvo sa svim osobama koji su odlučile da postanu učenici Isusa Krista. Takve osobe poučavamo o dubljim biblijskim istinama, kao i o konkretnim učenjima koje se tiču pojedinaca i njihovih službi. Kad prepoznamo službu u životima pojedinaca, radi se na tome da se na njih prenese i pomazanje te da ih se oslobodi u službi.

Sve više pojedinaca je prepoznato, poučeno i oslobođeno u službe koje pridonose izgradnji Kristova tijela, tako je pastor sve više oslobođen ići u misije gdje potpomaže u izgradnji postojećih, ali isto tako i u započinjanju novih crkava.